Ponedjeljkom, kao obično, naš mali ali vrijedan tim uz kavu razgovara što se događalo ovaj vikend u Barbanu, pregledavamo fotografije koje smo napravili sami ili su nam poslali naši čitatelji i pratitelji (hvala dragi ljudi!) i napišemo tekst o manifestaciji “Zasvirimo i zakantajmo u Glavani parku”.
Trebalo je samo kliknuti na “objavi” i vi bi sada čitali tekst sličan onima objavljenim na drugim portalima.
Ali… ja nebi bila ja (a tko me zna, znati će o čemu pričam) da “pustim” tekst a da “to nije – to”.
Zašto?
Zato što priča o subotnjoj večeri u Glavani parku nije samo priča o svojevrsnom nastavku susreta harmonikaša koji se godinama održavao na barbanskoj placi.
Ovo je priča o čovjeku. Jednom, dva, tri, ……….petnaest, ………..trideset, …….pedeset, ……..stotinu i više njih, čija su srca tu večer kucala kao jedno.
U zalazak sunca sjeli smo u predivan ambijent “amfiteatra” u Glavani parku.
Prvo što sam primijetila je dekoracija bine. Tako decentna, a tako snažna! Miris lavande, bukalete i na balama sijena kraljica večeri, njezino Visočanstvo – Harmonika.
Nisam trebala ni pitati, Dean Visintin! Naš maestro koji ne samo da vodi zbor župe sv. Nikole, nego uljepša svaki kutak baš onako sa mjerom i dostojanstveno prilici.
A, evo, još malo i počinje! Naravno, ja ću u sredinu da vidim i čujem sve jer ipak sam prvi puta u životu na “susretu harmonikaša” pa sam sa nestrpljenjem čekala šta će to biti.
Sjedim, pozdravljam ljude koji sjedaju oko mene, upoznajem one koje do sada nisam imala priliku upoznati, prigušuje se svjetlo, lagano pale reflektori i na pozornicu, neke malo sramežljivo ali sve do jedne sa osmijehom dolaze: Mercedes (Megi), Nevia, Radojka, Evelina, Nevenka, Višnja, Mariza, Kristina, Katica, Sanja, Elša, Loredana, Rozana, Marija i pridružuje im se Nevenko, naravno sa harmonikom.
Koje kraljice! Izveli su “Da bimo i k´letu”. Uživala sam slušajući ih. A kako su one uživale na toj pozornici! To je bilo neopisivo, gotovo opipljiva energija zajedništva kao da je zaustavila vrijeme na par minuta.
I ostala bi ja “ufurana” u tu neku vibru, ali program je morao ići dalje. Nevia Kožljan koja je vodila program brinula je da sve bude “po špagi”, nema zafrkancije, red se mora znat i tako je i bilo.
Redom su se nizali izvođači koji su došli iz svih dijelova Istre. Pjevači, svirači, većinom harmonike, ali i tradicijskih instrumenata.
Meni su vam predobri bili mladi članovi KUD-a Barban, Anton, Luka, Vito, Mihael i Gabriel!
U konačnici, oni su ti koji će (ili neće, a nadam se da hoće) prenositi svoje umijeće i znanje sviranja na neke mlađe generacije.
Ruku na srce, nisam vam ja neki stručnjak pa da znam tko je svirao dobro (čitaj: točno) ili ne. Ali svejedno i kad smo čuli neki manji falš, svi smo pljeskali, jer oni su to zaslužili.
Zaslužili su itekako.
A da vam kažem još nešto, jer puno njih to misli ali za razliku od mene vam to neće reći, Nevenko je to zaslužio!
Nevenko Bulić, Čovjek (nije tipfeller, sa velikim je Č) je to zaslužio. I svi koji su sudjelovali i odazvali se pozivu su to zaslužili.
I ekipa “iza bine”: Ulika, Ivan, Frane, Karlo, Mihael, Lean, Valentina, Daniel i naravno Nigel.
Iskreno, meni je tamo još falio naš vlč. Bernard, ali nije bio u Barbanu taj dan.
Nadam se da će ovi susreti postati tradicionalni, baš tu u Glavani parku, kao i ove godine, bez nekih političkih govorancija i folirancija jer toga imamo, nažalost, svaki dan i u svakom selu.
I za kraj, vraćamo se na početak ove priče i reći ću samo “Da bimo i k´letu”.
p.s. za one dušebrižnike koji će po običaju slati komentare u inbox ili anonimno, nemojte.
Hvala. Uprava.
Vaša L.